Uzorak krvi se dobiva iz vene na ruci. Kada je potrebno, laborant uzima uzorak cerebrospinalne tečnosti (CSF) iz donjeg dijela leđa postupkom koji se naziva lumbalna punkcija. Slina ili druge tečnosti se sakupljaju u posudama koje je obezbijedila laboratorija.

Priprema za test nije potrebna.

U LABOS laboratoriji možete uraditi test imunoglobulina (IgA, IgG, IgM):

• IgG – 20 KM
• IgM – 20 KM
• IgD – 20 KM

Postoji pet klasa imunoglobulina i nekoliko podklasa. Svaka klasa predstavlja grupu antitijela i ima malo drugačiju ulogu. Klase imunoglobulina uključuju:

Imunoglobulin M (IgM) – IgM antitijela se proizvode kao prvi odgovor tijela na novu infekciju ili na novi antigen, pružajući kratkotrajnu zaštitu. Oni se povećavaju nekoliko sedmica, a zatim opadaju kako počinje proizvodnja IgG.

Imunoglobulin G (IgG) – Oko 70-80% imunoglobulina u krvi čine IgG. Specifična IgG antitijela nastaju tokom početne infekcije ili drugog izlaganja antigenu. Rastu nekoliko sedmica nakon početka, a zatim se smanjuju i stabiliziraju. Tijelo zadržava “katalog” IgG antitijela koja se mogu brzo reproducirati kad god su izložena istom antigenu. IgG antitijela čine osnovu dugotrajne zaštite od mikroorganizama. Kod osoba s normalnim imunološkim sistemom, proizvodi se dovoljno IgG da se spriječi ponovna infekcija. Cijepljenje koristi ovaj postupak za sprječavanje početnih infekcija i dodavanje u katalog IgG antitijela izlaganjem osobe oslabljenom, živom mikroorganizmu ili antigenu koji stimulira prepoznavanje mikroorganizama. IgG je jedini imunoglobulin koji može proći kroz placentu. Majčina IgG antitijela štite fetus tokom trudnoće i bebu tokom prvih nekoliko mjeseci života. Postoje četiri podklase IgG: IgG1, IgG2, IgG3 i IgG4.

Imunoglobulin A (IgA) – IgA čini oko 15% ukupnih imunoglobulina u krvi, ali se nalazi i u slini, suzama, respiratornim i želučanim sekretima i majčinom mlijeku. IgA pruža zaštitu od infekcija u mukoznim dijelovima tijela, poput respiratornog trakta (sinusa i pluća) i gastrointestinalnog trakta (želudac i crijeva). Kada se prenosi s majke na bebu tokom dojenja, pomaže u zaštiti gastrointestinalnog trakta dojenčeta, jer značajne količine IgA beba počne proizvoditi tek nakon navršenih 6 mjeseci života. Postoje dvije podklase IgA: IgA1 i IgA2.

Imunoglobulin D (IgD) – uloga IgD nije potpuno razumljiva i IgD se ne mjeri rutinski.

Imunoglobulin E (IgE) – IgE je povezan s alergijama, alergijskim bolestima i parazitskim infekcijama. Skoro se uvijek mjeri kao dio krvnog testa za testiranje alergije, ali obično nije uključen kao dio kvantitativnog testa imunoglobulina.

Testiranje imunoglobulina mjeri ukupnu količinu svake primarne klase imunoglobulina, IgA, IgM i IgG, bez razlikovanja podklasa. Odvojeno testiranje može se izvršiti za mjerenje podklasa imunoglobulina i/ili za otkrivanje i mjerenje specifičnih antitijela.

Različita stanja mogu uzrokovati povećanje (hipergamaglobulinemija) ili smanjenje (hipogamaglobulinemija) proizvodnje imunoglobulina. Neki uzrokuju višak ili nedostatak svih klasa imunoglobulina, dok drugi utječu samo na jednu klasu. Neki se uzroci prenose s jedne generacije na drugu (naslijeđeni), a drugi se stiču.

Test imunoglobulina se koristi za otkrivanje viška ili nedostatka u tri glavne klase imunoglobulina (IgG, IgA i IgM). Preko rezultata se dobivaju važne informacije o zdravlju i stanju imunološkog sistema pojedinca i koristi se za dijagnosticiranje različitih stanja i bolesti koje utječu na nivoe jedne ili više ovih klasa Ig.

Imunoglobulinski poremećaji se mogu klasificirati kao:

Višak imunoglobulina

• Poliklonalni – višak Ig u bilo kojoj ili svim klasama imunoglobulina iz mnogih različitih imunoloških (plazma) ćelija;
• Monoklonalni – višak imunoglobulina dolazi iz klonova jedne plazma ćelije.

Nedostatak imunoglobulina

• Sekundarni (stečeni) – najčešći nedostatak Ig uzrokovan je osnovnim stanjem ili nekim faktorom;
• Primarni (nasljedni) – ovo su rijetki poremećaji u kojima tijelo nije u stanju proizvesti jednu ili više klasa imunoglobulina.

Ovaj test se može naručiti zajedno s drugim testom, (npr. elektroforeza proteina u serumu i/ili urinu), kako bi se pomoglo u dijagnosticiranju i praćenju stanja povezanih s abnormalnom ili prekomjernom proizvodnjom imunoglobulina. U tom slučaju, uz krv se može uzeti i uzorak urina.

Ako je prisutna prevelika količina jednog od tipova imunoglobulina, mogu se provesti daljnja ispitivanja imunofiksacijom kako bi se utvrdilo dolazi li imunoglobulin iz klonova abnormalne plazma ćelije (monoklonska gamopatija). Monoklonalne gamopatije se javljaju sa multiplim mijelomom, malignom plazma ćelija.

Imunoglobulini (IgA, IgG, IgM) se propisuju kada osoba ima simptome nedostatka imunoglobulina, poput ponavljajućih infekcija, posebno respiratornog trakta (sinusa, pluća) ili probavnog sistema (želudac, crijeva), i/ili hronične dijareje. Testiranje imunoglobulina također se može naručiti kada osoba ima znakove hronične upale ili hronične infekcije i kada doktor sumnja na višak ili abnormalnu proizvodnju imunoglobulina. Test se može povremeno naručiti radi praćenja toka stanja osobe.

Ovaj se test može provesti i na cerebrospinalnoj tečnosti (CSF) kad god doktor sumnja da stanje koje utječe na središnji nervni sistem može biti povezano s viškom proizvodnje imunoglobulina.

Rezultati ispitivanja nivoa IgG, IgA i IgM obično se procjenjuju zajedno. Abnormalni rezultati testova obično ukazuju na to da nešto utiče na imunološki sistem i ukazuju na potrebu za daljim testiranjem. Testiranje imunoglobulina nije dijagnostičko, ali može biti snažan pokazatelj bolesti ili stanja. Postoji niz stanja koja su povezana sa povećanjem i smanjenjem imunoglobulina.

Visok nivo

Povećani poliklonski imunoglobulini mogu se vidjeti u različitim stanjima.

Monoklonski imunoglobulini se pojavljuju u tumorima krvnih ćelija koji uključuju limfocite ili plazma ćelije. Kod ovih poremećaja, obično postoji izrazito povećanje jedne klase imunoglobulina i smanjenje druge dvije klase. Iako oboljeli ljudi mogu imati povećanje ukupnih imunoglobulina, oni su zapravo imunokompromitirani jer je većina proizvedenih imunoglobulina abnormalna i ne doprinosi imunološkom odgovoru.

U sljedećoj tablici navedeni su neki primjeri stanja koja mogu uzrokovati povećanje imunoglobulina:

Niski nivoi

Najčešći uzroci smanjenja imunoglobulina su stečena osnovna (sekundarna) stanja koja ili utiču na sposobnost tijela da proizvodi imunoglobuline ili koja povećavaju gubitak proteina iz tijela. Nedostatak može biti i posljedica lijekova poput imunosupresiva, kortikosteroida, fenitoina i karbamazepina ili zbog toksina.

Donja tablica navodi neke od uobičajenih uzroka niskih nivoa:

Nasljedni imunološki nedostaci su rijetki i često se nazivaju primarnim imunodeficijencijama. Oni mogu utjecati na proizvodnju svih imunoglobulina, jedne klase ili jedne ili više podklasa. Neki od ovih poremećaja uključuju agamaglobulinemiju, uobičajenu varijabilnu imunodeficijenciju (CVID), x-vezanu agamaglobulinemiju, ataksiju telangiektaziju, Wiskott-Aldrichov sindrom, hiper-IgM sindrom i tešku kombinovanu imunodeficijenciju (SCID).

U cerebrospinalnoj tečnosti, imunoglobulini su normalno prisutni u vrlo niskim koncentracijama. Povećanje se može vidjeti, na primjer, kod infekcija centralnog nervnog sistema (meningitis, encefalitis), upalnih stanja i multiple skleroze.

Smanjeni nivo IgA u pljuvački može se primijetiti kod osoba s ponavljajućim respiratornim infekcijama.

Ljudi sa stanjima koja uzrokuju smanjenje nivoa imunoglobulina često nemaju snažan imunološki odgovor na cijepljenje. Možda neće proizvesti dovoljan nivo antitijela da bi osigurali zaštitu, i/ili možda neće moći primiti žive vakcine, poput onih za dječju paralizu ili ospice.

Mnogi laboratorijski testovi mjere antitijela u krvi. Oni sa nedostatkom imunoglobulina mogu imati lažno negativne rezultate na ovoj vrsti testova. Na primjer, jedan test na celijakiju otkriva IgA klasu antitijela na tkivnu transglutaminazu (anti-tTG). Ako osoba ima nedostatak IgA, rezultati ovog testa mogu biti negativni ako osoba, u stvari, ima celijakiju. Ako se sumnja da je to slučaj, tada se može provesti kvantitativno ispitivanje IgA.

Ako su koncentracije IgG ili IgA smanjene ili se sumnja na nedostatak u jednoj od njihovih podklasa, tada se može provesti testiranje podklase radi otkrivanja i daljnjeg definiranja nedostatka. Nedostaci potklase mogu biti prisutni čak i kada je koncentracija imunoglobulina, poput IgG, normalna.

Neki ljudi sa nedostatkom IgA mogu razviti anti-IgA antitijela. Kada se osobama s anti-IgA daju transfuzije komponenti krvi koje sadrže IgA (poput tretmana plazmom ili imunoglobulinom), mogu doživjeti ozbiljnu anafilaktičku reakciju transfuzije.

Ponekad se IgM test koristi za utvrđivanje je li novorođenče prije rođenja steklo infekciju (urođenu). Beba u razvoju (fetus) može proizvesti IgM kao odgovor na infekciju. Zbog veličine IgM antitijela, oni ne mogu proći kroz placentu od majke do bebe tokom trudnoće. Dakle, sva IgM antitijela prisutna u krvi novorođenčeta nisu od majke, već ih je proizvela beba. Ovo ukazuje na to da je infekcija započela tokom trudnoće.

Novorođenčad, s inače normalnim imunološkim sistem, ponekad privremeno smanje nivo IgG-a. Zaštita od infekcija se gubi, jer se koncentracija majčinog IgG u krvi bebe smanjuje tokom nekoliko mjeseci. Nivo IgG ostaje na niskim koncentracijama sve dok djetetova proizvodnja IgM i IgG ne poraste. Ovo stvara vremenski period u kojem je beba u povećanom riziku od ponavljajućih infekcija.

Međutim, novorođenčad koja doje dobivaju IgA iz majčinog mlijeka. IgA u majčinom mlijeku može štititi od infekcija, posebno u vremenu između smanjenja majčinih antitijela i proizvodnje djetetovih vlastitih antitijela.

U većini slučajeva imunoglobulini ne reagiraju na promjene načina života. Ako uzimate lijek koji smanjuje jedan ili više Vaših imunoglobulina, tada ćete vi i Vaš doktor možda odlučiti promijeniti lijekove. Vrlo je važno NE prekidati ili mijenjati dozu lijekova bez savjetovanja sa svojim doktorom.

Novorođenčad postepeno gube zaštitu od infekcija, jer se nivoi IgG-a, koje primaju placentom od majke, smanjuju nakon rođenja. Dojenje može pružiti bolju zaštitu bebama jer majčino mlijeko sadrži IgA, koji štiti od infekcija.

Nema specifičnih simptoma. Neobjašnjive ponavljajuće infekcije, višestruke infekcije ili oportunističke infekcije, sa ili bez hroničnog proljeva, mogu ukazivati ​​na potrebu provjere imunološkog statusa osobe. Pozitivna porodična historija imunodeficijencije takođe može zahtijevati praćenje. Temeljni fizički pregled i pažljiva anamneza mogu biti ključni za postavljanje dijagnoze.

Možda ste bili upućeni da date uzorak urina kako biste provjerili prisutnost proteina u urinu i/ili odredili količinu i vrstu proteina prisutnih u urinu. Vaš doktor može posumnjati da, na osnovu Vaše anamneze, znakova i simptoma i/ili drugih rezultata testova, imate stanje povezano s abnormalnom ili prekomjernom proizvodnjom imunoglobulina. U takvim slučajevima često se provodi kvantitativni imunoglobulinski test, zajedno s testovima kao što je elektroforeza proteina u serumu i urinu, kako bi se postavila dijagnoza.