Uzorak krvi se uzima iz vene na ruci.

Obično će se od Vas tražiti da postite 8 sati prije uzimanja uzorka krvi.

Povremeno, zdravstveni radnik može obaviti testiranje kada post nije moguć, na primjer kada se radi test tolerancije na glukozu.

U nekim slučajevima, doktor može zahtijevati da postite duže od 8 sati.

Cijena testa inzulina u LABOS laboratoriji iznosi 30 KM.

Ako pojedinac nije u stanju proizvesti dovoljno inzulina ili ako su tjelesne ćelije otporne na njegova djelovanja (inzulinska rezistencija), tada glukoza ne može doći do većine tjelesnih ćelija, pa ćelije gladuju. U međuvremenu, glukoza u krvi raste na nezdrav nivo. To može uzrokovati poremećaje u normalnim metaboličkim procesima koji rezultiraju različitim poremećajima i komplikacijama, uključujući bolesti bubrega, kardiovaskularne bolesti, te probleme s vidom i neurologijom.

Dijabetes, poremećaj povezan s visokim nivoima glukoze i smanjenim djelovanjem inzulina, može biti stanje opasno po život.

Ljudi s dijabetesom tipa 1 proizvode vrlo malo inzulina, pa im je na kraju potrebna nadomjesna terapija inzulinom.

Dijabetes tipa 2 općenito je povezan s inzulinskom rezistencijom koja se s vremenom povećava.

S inzulinskom rezistencijom, mnoge tjelesne ćelije ne mogu odgovoriti na djelovanje inzulina, ostavljajući glukozu u krvi. Tijelo kompenzira proizvodnju dodatne količine hormona. To rezultira visokom nivoom inzulina u krvi (hiperinzulinemija) i prekomjernom stimulacijom nekih tkiva koja su ostala osjetljiva na inzulin. Vremenom, ovaj proces uzrokuje neravnotežu u odnosu glukoze i inzulina i, bez liječenja, na kraju može uzrokovati zdravstvene komplikacije koje utječu na različite dijelove tijela.

Osim dijabetesa tipa 2, inzulinska rezistencija može se vidjeti i kod osoba sa sindromom policističnih jajnika (PCOS), predijabetesom ili srčanim oboljenjima, metaboličkim sindromom, akantozom nigricans (crna hiperpigmentacija kože) i s poremećajima vezanim za hipofizu ili nadbubrežne žlijezde.

Osim kod inzulinske rezistencije, hiperinzulinemija se najčešće javlja kod ljudi s tumorom otočnih ćelija u gušterači (insulinomi) ili s viškom primijenjenog (egzogenog) inzulina. Hiperinsulinemija uzrokuje nizak šećer u krvi (hipoglikemiju), što može dovesti do znojenja, lupanja srca, gladi, zbunjenosti, zamagljenog vida, vrtoglavice, nesvjestice i napadaja.

Budući da mozak ovisi o glukozi u krvi kao izvoru energije, ozbiljna deprivacija glukoze zbog hiperinsulinemije može prilično brzo dovesti do inzulinskog šoka i smrti.

Testiranje inzulina može se koristiti za:

• Dijagnosticiranje insulinoma (turmora u gušterači), tj. da li je uklanjanje tumora bilo uspješno i/ili za nadgledanje recidiva;
• Dijagnosticiranje uzroka hipoglikemije kod pojedinca sa znakovima i simptomima;
• Identificiranje inzulinske rezistencije;
• Za praćenje količine inzulina koju proizvode beta ćelije u gušterači (endogena); u ovom slučaju može se uraditi i test C-peptida. Inzulin i C-peptid tijelo proizvodi istom brzinom kao dio konverzije proinzulina u inzulin u gušterači. Oba se testa mogu naručiti kada zdravstveni radnik želi procijeniti koliko inzulina u krvi tijelo proizvodi, a koliko iz vanjskih (egzogenih) izvora, poput injekcija inzulina. Test na inzulin mjeri inzulin iz oba izvora, dok test C-peptida odražava inzulin koji proizvodi gušterača;
• Određivanje kada će dijabetičar tipa 2 možda morati početi uzimati inzulin kao dodatak oralnim lijekovima;
• Utvrđivanje i praćenje uspjeha transplantacije otočnih stanica čiji je cilj vratiti sposobnost stvaranja inzulina mjerenjem kapaciteta transplantata koji proizvodi inzulin.

Testiranje inzulina može se naručiti testovima glukoze i C-peptida. Nivoi inzulina ponekad se također koriste zajedno s testom tolerancije glukoze (GTT). U ovoj situaciji, glukoza u krvi i inzulin se mjere u unaprijed utvrđenim vremenskim intervalima kako bi se procijenila inzulinska rezistencija.

Nivoi inzulina najčešće se određuju nakon rezultata testa na nisku razinu glukoze u krvi i/ili kada netko ima akutne ili kronične simptome niske razine glukoze u krvi (hipoglikemiju) uzrokovane, na primjer, insulinomom.

Simptomi hipoglikemije mogu uključivati:

• Znojenje;
• Lupanje srca;
• Glad;
• Zbunjenost;
• Zamagljen vid;
• Vrtoglavica;
• Nesvjestica;
• U teškim slučajevima, napadi i gubitak svijesti.

Ovi simptomi mogu ukazivati na nisku razinu glukoze u krvi, ali se mogu vidjeti i kod drugih stanja.

Test na inzulin može se obaviti i kada osoba sumnja na rezistenciju na inzulin. To može uključivati osobe s dijabetesom tipa 2, sindromom policističnih jajnika (PCOS), predijabetesom, akantozom nigricans, srčanim oboljenjima ili metaboličkim sindromom.

Doktor može također naručiti testove inzulina i C-peptida nakon uspješnog uklanjanja insulinoma kako bi provjerio efikasnost liječenja, a zatim periodično naručiti testove radi praćenja ponavljanja.

Periodično testiranje može se koristiti i za praćenje uspješnosti transplantacije otočnih ćelija mjerenjem kapaciteta transplantata koji proizvodi inzulin.

Povišene razine inzulina javljaju se kod:

• Akromegalija;
• Cushingov sindrom;
• Upotreba lijekova poput kortikosteroida, levodope, oralnih kontraceptiva;
• Netolerancija na fruktozu ili galaktozu;
• Insulinomi;
• Gojaznost;
• Inzulinska rezistencija, kao što se javlja kod dijabetesa tipa 2, akantoze nigricans i metaboličkog sindroma.

Smanjeni nivoi inzulina se vide kod:

• Dijabetes;
• Hipopituitarizam;
• Bolesti gušterače kao što je hronični pankreatitis (uključujući cističnu fibrozu) i rak gušterače.

Inzulin za injekcije dolazi iz strogo životinjskih izvora (ćelije pankreasa krava i svinja). Većina inzulina koji se danas koristi je sintetički, proizveden biohemijskom sintezom koji identično odgovara biološkoj aktivnosti inzulina koji proizvode ljudske ćelije.

Postoje različite farmaceutske formulacije inzulina s različitim svojstvima. Neki su brzo oslobađajući i brzo djelujući, a drugi su pripravci sa sporim oslobađanjem koji djeluju duže vrijeme. Dijabetičari mogu uzimati mješavine i/ili različite vrste inzulina tokom dana.

Inzulinski testovi osmišljeni su za mjerenje endogenog humanog inzulina. Međutim, različiti testovi različito reagiraju s egzogenim (životinjskim ili sintetičkim) inzulinom. Ako neko prima inzulin, ove efekte treba razjasniti u laboratoriji za ispitivanje. Ako će se izvršiti nekoliko ili periodičnih testova inzulina, iste laboratorije trebaju analizirati kako bi se osigurala dosljednost.

Ako je neko razvio antitijela protiv inzulina, posebno zbog uzimanja inzulina koji nije humani (životinjski ili sintetički), to može ometati testiranje inzulina. U ovom slučaju, C-peptid se može izvesti kao alternativni način za procjenu proizvodnje inzulina. Takođe imajte na umu da će većina ljudi sa dijabetesom tipa 1 takođe imati autoantitijela protiv insulina.

Ne. Iako se nivo glukoze može pratiti kod kuće, testovi inzulina zahtijevaju specijalizirane instrumente i obuku, a izvode se u laboratorijima.

Inzulin se mora ubrizgati ili dati putem inzulinske pumpe.

Ne može se davati oralno, jer je protein i razgrađuje se u želucu prije nego što se apsorbira. U februaru 2015. postao je dostupan inhalacijski inzulin s kratkim djelovanjem.

Insulinomi su tumori koji proizvode inzulin i koji su obično benigni. Obično se liječe lociranjem i uklanjanjem. Nakon uklanjanja, općenito se ne vraćaju.

Test tolerancije na inzulin (ITT) nije u širokoj upotrebi, ali je jedna od metoda za određivanje osjetljivosti (ili rezistencije) na inzulin, posebno kod gojaznih osoba i onih sa PCOS -om. Ovaj test uključuje IV-infuziju inzulina, s naknadnim mjerenjima nivoa glukoze i inzulina.